Projekt Parenzana II, „Ponovno oživljavanje puta zdravlja i prijateljstva“ se izravno nadovezuje kao nastavak na projekt PARENZANA "Put zdravlja i prijateljstva" kandidiran i odobren u sklopu programa za susjedstvo INTERREG III A- Slovenija- Mađarska-Hrvatska.

Projekt je strukturiran s ciljem da se sve aktivnosti (osim onih koje se konkretno odnose na investicije) provode zajednički, ne samo radi dupliranja aktivnosti i troškova, već s ciljem zajedničkog doprinosa ostvarenju cilja i boljeg učinka na prekogranično područje,  dok je svaki partner, ovisno o njegovim 'specifičnim znanjima', odgovoran za zadatke predviđene projektom kako bi  se što efikasnije ostvarili ciljevi i shodno tome multiplikativni efekti ostvarenja osnovnog cilja projekta. Svi projektni partneri imaju ulogu da efikasno izvrše aktivnosti za  koje su oni odgovorni i svaka partnerska institucija raspoređuje svoje interno osoblje kako bi se ispunila uloga, u ovisnosti od aktivnosti koja se provodi. Prilikom razvoja projekta, uzimalo se u obzir mogućnost internog osoblja da uspješno izvrši aktivnosti, bez nepotrebnog ponavljanja funkcija kod različitih partnerskih institucija.

Na području općine Oprtalj nalazi se, prirodno i arhitektonski, najljepši dio trase Parenzane s 3 vijadukta, 1 tunelom i 2 mosta, a i prostorno se nalazi na samoj polovini Parenzane između najljepših mjesta u unutrašnjosti Istre i ulaz na Parenzanu u Livadama predstavlja jedan od najvažnijih ulaza na Parenzanu, uz Poreč i granični prijelaz Plovanija. Općina Oprtalj vlastitim je sredstvima stvorila sve preduvjete da Livade, osim što su 'centar svijeta tartufa', budu i središnji ulaz u Parenzanu, jer ulaskom u Livade korisnik može u dva smjera: prema Poreču ili prema Sloveniji.

Parenzana ili kraće TPC (Trieste-Parenzo-Canfanaro) bila je uskotračna pruga dugačka 123,1 kilometra koja je povezivala 33 istarska mjesta od Trsta do Poreča tako da bi u današnje vrijeme prolazila teritorijem triju država; Italije - 13 km, Slovenije - 32 km i Hrvatske - 78 km.

Pruga je puštena u promet 1. travnja 1902. godine, kada je, usprkos brojnim problemima i odgodama prvi vlak sa željezničke postaje u Bujama krenuo prema Trstu, a u prosincu iste godine i prema Poreču, na sreću i radost mještana iz unutrašnjosti, koji su nestrpljivo čekali realizaciju tog dugo obećavanog projekta. Iako su je njezini graditelji nazvali Parenzaner Bahn ili Porečka pruga, slavensko ju je stanovništvo prisno zvalo Istrijankom, Istrankom, Poreškom ili Porečankom, a talijansko Parenzanom. No bez obzira kako je zvali, pruga je značila život mjestima kroz koja je prolazila: na svom 123 km dugom putu, spori je vlakić svakodnevno puhao i škripao kroz brdovite, reljefno razigrane predjele istarskog krša, prevozeći, uz putnike, sol iz solana Pirana i Sečovlja, maslinovo ulje Bujštine i Motovunštine, voće, povrće, istarski kamen, vapno, drvo, brašno i vino.

Željeznica je ukinuta 1935. i samo je u te 33 godine prometovanja ostavila neizbrisiv pečat na cijeli kraj. Na stotu obljetnicu otvorenja pruge, pokrenuta je inicijativa za svojevrsnu obnovu ove jedinstvene željeznice koja je početkom 20. stoljeća povezivala ljude i narode.

Od ukidanja Parenzane prošlo je dosta godina, ali veliki je broj ljudi koji dolaze iz daleka kako bi prošli njenom dugom trasom, u potrazi za kolosjekom koji je pridonio stvaranju duhovne i fizičke spone između brojnih istarskih centara. Parenzana je izgradila mrežu međusobnih veza te veza između istarskih mjesta s krajnjim stanicama, koje su se nalazile na jednoj strani u Trstu, a na drugoj strani u Poreču.

Unatoč tome što su se ljudi, vrijeme i priroda međusobno natjecali u brisanju tragova male željeznice, neke postaje, sazidani objekti i dijelovi trase nisu pali u zaborav zahvaljujući sjećanju pohranjenom u slikovnim prikazima i na fotografijama. Svi objekti na trasi izvedeni su sa velikim stručnim znanjem, te su uspjeli preživjeti puno godina, a vjerojatno su u stanju još dugo odolijevati vremenu i daleko većoj rušiteljskoj sili čovjeka. Za vrijeme prometovanja željeznice Trst-Poreč, malo je ljudi marilo za spomenute objekte, budući da su bili naviknuti gledati i njima se koristiti.